život nema smisla ... što uopšte nije loše

Dobrodošli na moj blog

30.11.2016.

poezija jutrom

Gradjani
Kad ih pitaš
 Jesu li imali štimera klavira
 Oni se okreću Kao da ih neko doziva
Minareti
Ovdje su i minareti
U pripravnosti
Da ubodu Boga Ako mu se omakne
 Pa umjesto na oblutak
 Međunas
Zaluta njegova noga
Ulice
Gradske ulice su
 Ko razmotani kablovi majstora
Što vare veliku željeznu konstrukciju
Da nas odbrani – ako nebo padalo
 A kad padne mrak
 Ulice se namotavaju
Na džinovske kolutare I nestaju
Autobusi
 U ovom gradu – svi autobusi imaju žutu boju I na sebi ko zakrpu – japansku zastavu
 Dok kruže gradskim ulicama
Zgrade im se izmiču
A kad stanu, tada neka starica
S jašmakom na glavi
S kesom u ruci
Sa štapom obješenim na podlaktici
 Ulazi prva I govori šoferu
Moj sine
Brda
 Kao zgužvan jorgan bolesnika
Pod nogama
Leže brda oko Mostara
 Velež je ona velika baklava
 Na sredini šlifera
Knjižare
Prodavačice, umiljata glasa
 Za svojim pultovima drijemaju
Svojim pokretima miluju
Ćilime mostarskih knjižara
One su poslušne, one odlaze
 Do police koracima pobožnika
I kao molitvu, tiho, izgovaraju
To nema, nikad nije ni bilo
U njihovim knjižarama vlada
Stoljetna hramska tišina
Koju s vremena na vrijeme
Progargaša zvuk kopir aparata
Prodavačica
Stoji za pultom, smiješi ti se
 Ima plavu kosu, iza, rafove pune
Riže, sokova što se s vodom mute
 Keksa, kocke šećera, bombonijera
Na kojima žene još uvijek nose mini-val
 Lice prodavačice je blago, kao lice djevojčice
Koja na putu iz škole
 Sa džinovskim ruksakom na leđima
Pretrčava magistralni put M 17
 Kulturni radnici
 Debeli kulturni radnici, naručuju
Telefonima alkoholna i bezalkoholna pića
Po nabavnoj cijeni –
 da pravdaju Fiskalnim računima –
skandinavskim ambasadama Brigu o Mostaru
 Oni uređuju svoje avlije, plijeve oko cvijeća
 U saksijama – što raste na njihovim terasama
 Da mirisima ograde Od peksinog – čisti, Mostar
 Kulturni radnici, kao iskaznice, nosaju
 Šešire i duge kapute, crne
Blago opijeni, svraćaju u pekare
Da kupe hljebove, polucrne
 Kasno noću
 Kiselo se smiješe, njihove ruke su
Za razliku od onih – Amora Mašovića
Nježne
 Hodža Ulicom lebdi crna mantija, ahmedija mu
 Na glavi puca
 Po njegovom licu se osula blagost
Srednjovjekovnih bogumila
Kao čokolada, po rođendanskoj torti
Ćelavog dječaka
Na odjelu za onkološke bolesti

 Almin Kaplan

27.11.2016.

Hasta siempre, comandante

U Bosni se , naravno , živi bolje nego na Kubi, ali to uopšte nije stvar ekonomskog sistema već jednostavno, stvar višedecenijske blokade i izolacije Kube od "demokratskog " svijeta koji je u svemu demokratičan osim po pitanju ekonomskog- bankarskog sistema.
 Suštinska razlika između komunizma i kapitalizma, jeste klasna borba koja je suština komunizma, dakle jednaka raspodjela dobara, po potrebama , a ne po apetitima i ne po zaslugama, jer suština klasne borbe je obezvrijeđeivanje materijalizma i stijecanja imetka kao načina na koji ćeš se uzdići u višu društvenu klasu.
 Dakle, naglasak je na drugim stvarima.
 Kapitalizam, s druge strane, zagovara slobodno tržište i takmičenje, što je opet samo privid ekonomske slobode, jer čak i kad bi "takmičari" startali sa istih pozicija ( a ne startaju), već u drugoj generaciji bi se stvorila klasa extrabogatih nasljednika koji samim rentanjem svoga bogatstva mogu da ga enormno povećavaju i za čas nastaje piramida starog feudalnog sistema u kojoj nekoliko ljudi u jednoj državi ima više bogatstva nego što je budžet te države, a nekoliko ljudi na svijetu ima više bogatstva i moći nego stotine država.
 To su suštinske razlike u kojima je komunizam plemenitiji, humaniji i bolji ALI provedba istoga je zakazala na svim nivoima . Jednostavno, društvo nije dovoljno zrelo da prestane da se fokusira na imetak i komfor niti je dovoljno humano da isti dijeli sa drugima. Zato je ta ideja teorija koju nije moguće sprovesti u praksi, dok god su ljudi ovakvi, i možeš ih ubijati zatvarati i plašiti , nećeš ništa s tim postići.
Fidela i njegovog druga Che Guevaru cijenim jer su ostali idealisti do kraja i istinski revolucionari u duhu a, nisu kao naš Tile, čim  se dokopao moći i vlasti, postao ono protiv čega  se borio, i živio hedonistički aristokratski život . Naprotiv, Če Guevara nije nikad bio bravar, bio je doktor i intelektualac iz aristokratske porodice koji je prezirao taj svijet aristokracije , što živi ugodno i rastrošno na račun nečije muke i bijede te do smrti ostao revolucionarni el Comandante

22.11.2016.

copy/paste životi

Kao što moj naslov bloga kaže, "život nema smisao" , malo bih o tome.
 Mislimo da život treba da se živi po nekim šablonima koji izgledaju logični, smisleni, koji imaju nekakve ciljeve... To je prije svega kopiranje ili tradicija (uvijek se sjetim rečenice Woody Alena iz jednog njegovog filma kad kaže "tradicija je privid kontinuiteta, lažni osjećaj trajanja u vremenu") . Copy/paste življenje je ziheraško življenje , življenje po tabijatu i po receptu , da li društva, religije, nekog indijskog gurua ili jednostavno stil života koji je već neko proživio, a vama i još mnogima se svidio. To nema smisla, nikakvog. Zašto?
 Čovjek je biće sa osjetilima, ima ih pet, a možda i šest ali je šesto nedokazivo, pa je glupo to i navoditi kao činjenicu. Tih pet osjetila imaju svoju svrhu.... imaju svoju SVRHU , a ne smisao. Jer, prvo su se pojavila osjetila samim rođenjem, pa se kroz njih učilo o svom okruženju, pa se znanje pretvorilo u misao.
 Misao i život su kao odnos majka- dijete, dijete čini majku majkom, ali majka rađa dijete, pa tako i "smisao života" je rođen od samog života.. Dakle, "smisao" je davanje značenja nečemu, a nije nužno SVRHA . Majka je po defoltu ženska osoba koja rodi, a šta znači "majka" za nekog je skroz drugo. Nekom to znači ljubav, nekom izvor frustracija, neko je usvojen pa ima dvije majke itd Isti fenomen je sa davanjem smisla životu, jer ne postoji jedan smisao, jedno značenje za sviju. To bi bilo kao da svi imamo jednu majku, a nemamo, kao da unaprijed, već samim rođenjem dobijamo ulogu u životu, ulogu koju je neko već nosio kao stari kaput i predao je vama "u amanet" potajno se (ili podsvjesno) nadajući da će tako svoj proživljeni život nametnuti vama kao ultimativni smisao življenja (obično to roditelji rade djeci) i podsvjesno imajući privid da će tako nastaviti da živi kroz vas .
 Na neki način i hoće i to najčešće na vrlo negativan način, prenoseći vam generacijske frustracije svojih predaka, koje su vama , pored nešto materijalne ostavštine, ostavljene kao psihološki teret. Zašto je to tako?
Vratimo se ponovo onome što smo nazvali svrha života, ne smisao, ne značenje, već svrha. Dakle osjetilima. Nečemu što niko ne može poreći kao činjenicu, da su osjetila tu i da ona imaju svoju svrhu. Svrha vida da gleda, sluha da čuje , i tako redom. Još preciznije da kažem, svrha pet osjetila je da rade ono za šta su namjenjena, dakle da budu upotrijebljena inače njihova svrha nije ispunjena. To bi u stvari bilo ono kad ljudi kažu "voditi ispunjen život".
To je svrha postojanja svakoga od nas (ne i smisao). Međutim, osjetila imaju neke bitne elemente koji se ne mogu zanemariti ako se teži ispunjenosti.
 Prvo je zasićenje. Bilo koje vaše osjetilo ako izložite stalnom ponavljanu istog sadržaja, jednostavno se zasiti i otupi, samim time kvalitet našeg života postaje izražen u onim riječima "sit sam svega!" "ogluh'o sam na sve".
 Dakle, osjetila traže novi sadržaj , inače niste ispunili njihovu svrhu. Druga stvar koja je slična ovoj prvoj , je dosada! Osjećaj dosade je "pobuna" naših osjetila protiv trenutnog stanja. Zato je svijet zabave oduvijek, a danas ponajviše jedan od najzastupljenijih u našim životima. Međutim, on je obično dvodimenzionalan, ispunjava samo osjet vida i sluha, dok su ostala tri (miris, okus i dodir) zapostavljena.. Znači, ne možemo ispuniti svoja osjetila preko interneta, jer nam fale još tri osjetila.
 Vratimo se problemu copy/paste života. Problem sa prenošenjem kopije (bad copy) kroz generacije je taj što se ljudi poistovjećuju sa sadržajem kojim ispunjavaju svoja osjetila. Nesvjesno, sadržaju koji ispunjava naša osjetila, mi dajemo neko dublje značenje i putem misli ih povezujemo u jednu cjelinu , koju onda nazivamo "moj život". Međutim, to još nije ni najveći problem. Veći problem od toga je što mi ne primjećujemo da čak i u riječima "moj život" , je život posebna kategorija , a baška je opet "moj" ili "ja" .
 Tako se naše jastvo izgubi u svojim iskustvima i zapetlja se skupa sa značenjima koja smo mi dali našim iskustvima, te između života i mene , više nema nikakve razdvojenosti. Ja sam moj život, ja sam iskustvo mojih čula. Zar je stvarno tako?
Realno, objektivno gledajući na fiziologiju ljudskog bića, nije tako! Znanje i iskustvo su automatizam osjeta, tvoja čula su te tjerala da saznaješ i kušaš svoju okolinu, a misao ju je protumačila i dala joj neko značenje ali ti ne da nisi "tvoj život" , nego nisi ničim zaslužan za svoj život . Ako misliš da jesi, zamisli da si se rodio u Africi . Misliš da bi stvarno tvoj život (a po ovoj lošoj logici i sam TI) bio isti kao sad?
Ili da se sad rodiš u Siriji ili se rodiš u Londonu? U čemu je tu tvoja zasluga i po čemu si ti bolji, osim što si se rodio u boljem okruženju, u okruženju koje je ugodnije za tvoja osjetila . Znači, da skratim (i ja to kad kažem, stvarno skratim, ne dajem lažnu nadu hehe) . Ljudi se poistovjete sa svojim iskustvima, protumače sebi nekakav smisao svih tih iskustava i onda to doživljavaju kao esencijalni dio sebe koji , da bi se spasio od smrti integrišu u drugo ljudsko biće , imajući tako privid svog vlastitog kontinuiteta. Samim time kontaminiraju to drugo biće i spriječavaju da se njegovi osjeti ispune svijetom na jedan čist i originalan način.

11.11.2016.

Priča..

Krenuo vozom iz Sarajeva tamo nekad pred sami Drugi svjetski rat nekakav beg kući u Zavidoviće. Sjedi u kupeu, sumornom kao što je i on sam, vadi jezgru iz papirne kesice i brižljivo je krcka žutim zubima, sve čekajući da se voz pomakne, sretan što ga je zapalo da putuje sam.
 Voz se već bio pomakao kad se otvoriše vrata kupea i begu se pridruži jedan fini, visoki mladić hitrih pokreta, obrijan, vragolastih očiju.
Sav je bio razdragan i mio, ima 26-27 godina, u vrh glave 28 godina, vidi se da je pismeno i odgojeno čeljade. Nakon što se raskomotio, pokuša da se upusti u razgovor s begom:
 “Dokle ćete Vi?”
 “U Zavidoviće”, mrzovoljno će beg.
“I ja sam tamo krenuo”, nastavi mladić iako ga niko ništa nije pitao. “Imam jarana tamo, studirali smo zajedno u Zagrebu pa hoću da ga posjetim. Doduše. nije baš iz Zavidovića, nego iz jednog sela, ondje je sad kod roditelja. Nadam se da selo nije daleko od grada i da ću za vida stići.”
Beg na to ne reče ništa. Vidi mladić da je ovaj beg šutljiv tip i da ne dijeli njegovu radost postojanja, pa zašuti. Beg krckao jezgru, a mladić čitao novine. Brda i doline promicali pored prozora. Kad su bili pred Zenicom, opet pita mladić, opet krajnje učtivo:
 “Izvinite, koliko je sati?”
 Beg šuti kao da mladića Bog nije dao, kao da nije apsolutno ništa čuo. Mladić samo diže ruke u znak neizmjernog čuđenja. Tu im se u kupeu pridruži jedan krupni, neobrijani, znojavi seljak. A seljak k’o seljak – sav u brigama, valja čeljad prehraniti, valja porez platiti, valja zimu predeverati. I stoga, šutljiv, baš kao i beg.
 “Divno društvo”, promrsi mladić.
 Tek što napustiše Zenicu onaj seljak kao da se nečega sjeti i grubo upita bega:
 “Koliko je sati?”
Beg razvedri lice, izvuče džepni sat i slatko izgovori:
“Deset do šest.”
 “Fala, živ bio”, odvrati seljak i vrati se svojim brigama.
 I napokon voz stiže u Zavidoviće. Izađoše mladić i beg, a seljak produži za Posavinu.
 “Kako ti ono onako? Ja te lijepo pitam koliko je sati, a ti ništa, k'o da me Bog nije dao. A kad te onaj seljak pitao, njemu reče.”
“Vidi, momak”, krenu da objašnjava beg. “Ti si krenuo u Zavidoviće i ondje nikoga i ništa ne znaš. Pitao si me koliko je sati. Da sam ti odgovorio, ti bi me onda pitao đe ima konak, đe ima hotel. Pošto sam ja dobar čovjek, pozvao bih te svojoj kući jer te ne bih mogao pustiti da sam tražiš konak po Zavidovićima. A ja kući imam lijepu kćerku. Vi biste se, možebit, zagledali i ti bi onda zbog nje došao u Zavidoviće još koji put. Na kraju bi me pitao da ti je dam. A kojeg će mi vraga zet koji nema sata?”

S.Kadić

10.11.2016.

Anikina vremena

Drukčije nije moglo ni biti. Kajmakam, koji je u životu vidio mnogo žena, i bez velikog izbora, osjetio je odmah da je ovo nešto drugo. Otkako se zakopala kasaba i otkako se svijet rađa i ženi, nije bilo ovakvog tijela sa ovakvim hodom i pogledom. Ono se nije rodilo i izraslo u vezi sa svim onim što ga okružuje. Ovo se dogodilo. Kao da je našao i poznao nešto znano i davno izgubljeno, kajmakam je zastao pred tom ljepotom.
 Zagasita bjelina kože sakrivala je potpuno moćni krvotok, i samo se u oštroj crti, naglo, bez najmanjeg prijelaza , prelamala u tamnu rumen usana ili se polako pretvarala u jedva primjetno rumenilo oko nokata i oko uha. Cijelo to veliko skladno tijelo, svečano u svom miru, sporo u pokretima kao da je zamišljeno samo o sebi, bez želje i potrebe da se ravna prema drugima, kao bogata carevina: dovoljno samo sebi, nema šta da skriva i nema potrebe da ma šta pokazuje, živi u ćutanju i prezire tuđu potrebu za govorom. Sve je to stajalo pred kajmakamom, i sve je to on vidio očima zrelog čovjeka, kad mu se čini da poznaje pravu vrijednost života, a u isto vrijeme osjeća i vidi da mu se taj život izmiče i krati. Šta je moglo da spriječi Turčina ako ne Anika sama?
Ona ga nije sprječavala. Sutradan, po drugoj posjeti kajmakamovoj, Anika je dozvala Tana kujundžiju.
- Umiješ li da pišeš?
 - Umijem -- odgovara Tane, i kao za dokaz širi prste desne ruke, a oči mu zavlažile od miline. Tane je donio iz dućana divit, kalem i hartiju. Sad sjedi na minderluku, Anika pored njega.
 - Možeš li sve da napišeš šta ti se kaže?
- Pa, ja mislim da ću moći.
 Onaj bijes koji živi u svakoj dokonoj ženi kazuje Aniki, a ona Tanu u pero. Tane počinje da piše, nagnuo se vas na jednu stranu, niže polako slova, a neprestano mu se izdiže naboran obraz kako jezikom prati kretanje pisaljke. Anika kazuje.
 "Ti si proto dobrunski, a ja džizija višegradska. Nurije su nam podijeljene, i bolje ti je da ne diraš u ono što nije tvoje. "
Tane, koji je i dotle kod pojedinih riječi oklijevao, zastade tu potpuno i pogleda nekim smiješno zabrinutim pogledom u Aniku, kao da bi želio da mu ona kaže da je to šala, i da ne misli zaista da to pismo pošalje proti u Dobrun. I ne gledajući u njega, Anika ga opomenu oštro:
- Piši !
 I on nastavi da piše sa onim istim smiješnim i zabrinutim izrazom na licu.
 "Ja se nisam bila rodila kada si ti preskakivao plot u Nedjeljkovice, pa Nedjeljko mislio da je jazavac u kukuruzu i umalo te nije ubio. I dan - danas ti po udovičkim kućama krpe mantiju. Pa ja nikad ne upitah za tvoje zdravlje i tvoje tragove. A ti se nađe čovjek pa mi pošalješ kajmakama i zaptije. Bolje bi ti bilo da si dirnuo guju pod kamenom. E znaj, proto, da mi je kajmakam dolazio još dva puta i da sam mu otpasala sablju kao djetetu, i da mi je onako star držao legen i peškir, ako ti je drago čuti. A što si se zabrinuo za svog lijepog sina eno ga u Zarijevoj mehani, istina obrijan je kao mladoženja i mrtav pijan, ali ništa to nije, vodi ga slobodno kući, istrijezniće se i brada će mu porasti, pa može ti po meni i vladika postati"

08.11.2016.

stoji netko usred mene..

Ti zbog mene, ja zbog sebe pitam se ima li te uopće ili me vuče svojoj blizini strah od voljeti s kim još mogu biti voljen može me izbrisati Stoji netko usred mene čistom voljom dodijeljen On me bira svog za sebe sve što nosim kupuje Sad sam spreman da se bacim pod korake tog sna Ima li tu mjesta za mene sasvim mala rupa je dovoljna da se ušuljam u tebe Previše zaokupljen krletkom koju gradim poskivećki super tajno dok te hranim svojom gladi Sad sam spreman da se bacim pod korake tog sna Ima li tu... (Urban)

07.11.2016.

Sanjam

Sjedim sam u zagrljaju sile
 a krila su mi spremna na let
s druge strane nikada i nigdje
jedno svjetlo poziva me
..a zemlja je ispod nogu tako nježna
gleda me i čeka da se predam

Što mi to neda, što mi to neda
neda mi da krenem na put...

09.01.2016.

izgubljeni dječaci

Društvo ne razumije fenomen nasilja među djecom i zato se stalno ponavlja. Nasilje nije svojstveno djeci, nego se ono spušta piramidom nasilja u društvu, na najniže, na najslabije. Mahir nije preživio nasilje, a oni koji jesu su doživotno osakaćeni

06.01.2016.

internet haos

Cijeli svijet je pojavom interneta odlučio da istrese ludnicu iz svoje glave u ovaj virtualni prostor.
Svi imaju komentar o svemu živom. Dnevno se zauzimaju neke za i protiv strane.
Mediji koji su nekad i imali neki nivo, izgleda da u brutalnoj i nerafiniranoj masi vide
samo preglede i klikove, te im nude ono što traže.
Naslove : "šokantno! " "ovo će vam promijeniti život" "nakon ovoga više nikad nećete.."
"ovo je zapalilo Balkan! " "nije znala da ju se snima !" ....štancaju na dnevnoj bazi .
Užasna mješavina laži, gluposti i pretjerivanja .
I potpuno nepismeni su se odvažili i pišu groteskno glupe, gramatički iskasapljene komentare
velikim štampanim slovima.
Ovi što misle da su malo pametniji, nagledali se smiješnih konstrukcija o teorijama zavjere,
znaju tko vlada svijetom, šta i kako će se desiti treći svjetski rat i tko će pobijediti.
Vjerske sekte se svađaju o događajima od prije 1000 godina, misionari imaju "neoborive" dokaze
da su baš oni skontali Boga . New age pojedinci se razbacuju virtualnom ljubavi prema svemu....
u stvarnosti mrze cijeli komšiluk.
Na fb se pravi reality show od svoje svakodnevice, a onda ogorčeni statusi istih, da im se
ne miješa u život i njihovu "privatnost".
Potpuni haos, površnost i ozbiljan manjak zdrave pameti je prosut po internet bespuću,
i na zaprepaštenje naivnih, pokazalo se da su ljudi u teškom unutrašnjem ludilu, očajno
glupi i puni bijesa, te da ta masa koja se tako giba, će kad tad svoje virtualno ludilo
iznenada izbaciti u realni svijet .

19.12.2015.

o mislima..

Hodam kroz šumu . Male staze i puteljci koje su utabanali ljudi i životinje .
U stvari to je isto...ljudi su životinje sa sviješću o sebi. Prepoznaju se u ogledalu.
Zima je...hladno. S drveća kapće otopljeni mraz . Šuma ćuti .
Krik neke gladne ptice .
Debele naslage opalog i truhlog lišća . Pod nogama krcne neka grančica.
Mislim...da li svijest o sebi stvara misli? Vjerovatno.
Životinje i drveća ne misle , samo osjećaju hladnoću, strah, glad ..
Ljudi u očima nose svijest- svijetlo, pomiješano sa mrakom . Mrakom od misli.
Stanem da odmorim i pokušavam meditativno gledati oko sebe.
Prva greška. Meditant ne gleda oko sebe , ne razdvaja sebe od okoline, stapa se u jedno.
(opraštam sebi greške, jer ko nije milostiv prema sebi nije ni prema svijetu.)
Daleko sam ja od toga . Ipak , nekad se zrake svijetla iz očiju probiju kroz mrak misli i pomiješaju sa svijetlom vani. Tad se desi neka vrsta ugode , smiraja. Prestaneš se pitati bilo šta.Samo postojiš. Kad god se to desi , progutam pljuvačku i iz nutrine se začuje neki spokojni zvuk.
Rumi kaže "misli o onome ko je stvorio misao"...
U stvari, ja ih stvaram, jer sam u stanju širka- mnoštva. Postoji mnoštvo u ljudima, u svakom pojedincu. Zato ljudi vode monologe. Ja i neko moje drugo ja pričaju , svađaju se.
U svakoj situaciji životnoj postoji neko drugo ja . Smiješno i glupo ali istinito, samo što ljudi
većinom toga nisu svijesni. Kao što bi Rumi rekao "u toj gomili ljudi u meni, koje je moje pravo ja?"
Ništa
Mi smo
Praznina

Ali kako je samo lijepa ta praznina koje se plašimo. I puna milosti prema svim tim lažnim jastvima.Samo gleda, ćuti kao svijet i ova stabla oko mene . Ćuti i čeka da se stopimo s njom , da se vratimo iz košmara misli i mnoštva jastava .

Prestani da se ponašaš kao vuk
i osjeti , kako te ispunjava ljubav pastira

Tvoj voljeni noću luta
ne pristaj na utjehe

Zatvori usta za hranu
osjeti nejgove usne na tvojim

Cviliš : "ostavila me je " "napustio me je"
Isprazni se od briga
Misli na to ko je stvorio misao!

Zašto ostaješ u zatvoru kad je kapija
širom otvorena?

Izađi iz te zbrke plašljivog razmišljanja
Živi u tišini

Teci naniže i naniže
u sve širim krugovima postojanja.


Stariji postovi

<< 11/2016 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
27282930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
5877

Powered by Blogger.ba